|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Majne knjiga...opet
I maj pikčr...
...i link za maj seknd blog...
THE BLJOG
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
dhdfdhfhfhhf
E ovo je sad pravi blog sa knjigom...od starog sam izgubila lozinku...heheh...
E pa ko hoće nek pročita i obavezno ostavi komentar...kao šta je dobro ili šta bi trebala popravit...
Eto...neću više pisat posteve nego ću samo dodavati nastavke kad napišem nešt novo...
bye...and stej smajl...
GLAVA PRVA – USAMLJENOST
Evo, sjedim u ovoj rupetini već dva tjedna. Nigdje nikoga. Dobro, volim ja svoju baku i volim provoditi vrijeme kod nje, ali sada mi je stvarno već svega dosta. Bilo mi je prekrasno dok sam bila mala, cijelo naselje bilo je puno djece ali sada su se svi razišli, a oni rijetki koji su ostali počeli su izlaziti sa drugim društvom, počeli su pušiti i tko zna što sve ne. Sjedim sada u svojoj sobi koju je baka samo za mene preuredila i obojila u ljubičasto, tako ju volim. Stvarno neznam što bi bez nje. Moji starci su se ovo proljeće rastavili. Meni su tu 'sretnu' vijest objavili za nedjeljnim ručkom. Za razlog su mi naveli to da se više ne slažu kao nekada i da su otkrili da nisu jedno za drugo. Ja sam to već godinama očekivala i uvjerena sam da su sve te godine bili zajedno samo zbog mene, ali sada, kada sam napunila petnaest, valjda su zaključili da bi se sa tom viješću mogla lakše nositi. Ali, nije bilo tako. Danima sam sa samo zatvarala u svoju sobu. Nisam plakala. Znala sam oduvijek da ću ako se moji roditelji ikada budu rastali živjeti sa tatom. Nisam mogla ni pomisliti na život sa mamom. Oduvijek me htjela obući u rozo i šetati me po gradu kao svoga psića sa mašnicom na vratu. Ja sam to mrzila. Podnosila sam nasrtaje svoje stare do neke desete godine, a onda sam se oduprla. Zatražila sam od tate, kojie u svađama uvijek bio na mojoj strani, da ide samnom u kupovinu. Kupila sam nekoliko smeđih majica i crnu trenirku. Tada je sve počelo: od tada nosim crno. Vjerojatno ćete misliti da sam neka depresivka koja svaki čas razmišlja o samoubojstvu, no, nije bilo tako. Jednostavno me privlačila ta boja. Ali, još me nešto privlačilo više, euforija koju sam osjećala jer sam se suprotstavila staroj. Njoj je u životu bilo najvažnije da ima svaki novi ruž koji izađe na reklami i da joj tata pruredi moju staru sobu u veiki ormar za njene silne haljine, sve boje marelice ili žvakaćih guma. Meni se to iskreno gadilo. Ali tata je bio drukčiji. Volio me svim srcem i to mi je neprestano pokazivao. Svi su mi govorili da jako sličim na njega. Tata je za četrdesetogodišnjaka još uvijek zgodan i dobro građen. Čak mu i sjedine dobro stoje. Uz njega sam se osjećala sigurno i da me jedino on razumije. Često smo provodili vrijeme zajedno. Kod nas nije bilo obiteljskih izleta. Na izlete smo išli samo tata i ja. Stara je u to vrijeme bila u šopingu sa prijateljicama ili na kavi po cijeli dan. Uživala sam u svakom trenuku kojeg sam provela sa svojim tatom. Sada me ostavio kod bake da ne moram biti sama kod kuće dok on bude radio nekoliko tjedana u Kanadi. Radi na nekakvim istraživanjima tla kao geolog cijeli život i voli taj posao. Zato što nije tako često kod kuće, još više se veselim vremenu provedenom s njim.
Nakon rastave, stara se oselila nekom tipu kojeg je nazvala 'bliskim prijateljem', no ja mislim da je ta 'bliskost' smo maska za neku afericu kojom mom tati želi slomiti srce. On je nju volio. Ali sada je sve drukčije i puno, puno bolje. Tata se oporavio od rastave iako još uvijek često misli na staru. Tvrdi da sam ja jedina ženska osoba u njegovom životu. I ja sam sretna zbog toga.
A sada sam kod bake u Montani. U sobi koja malo zaudara na plijesan, ali mi je ipak draga jer je to prije bila tatina soba. Često sam se prije ovamo zavlačila dok smo dolazili baki vikendom.Često sam se sjećala tog vremena. Sjedila sam na svom krevetu sa potrganom oprugom, zadubljena u sjećanja na sretnija vremena, kada me je odjedom baka glasno zazvala: 'Deniiiiiseeee!! Ručak je gotov!!' Tako sam se naglo prenula iz razmišljanja da sam se trznula i glasno lupila glavom o zid iza mene. 'Auuuuuć!' Osjetila sam kako mi raste velika čvrga. Javila sam se baki i rekla da ću odmah sići dolje. Trljala sam bolno mjesto na glavi vraćajući se do kreveta da spremim tatine stare slike koje sam dotad pročavala. No, tada sam zapazila nešto što maloprije zasigurno nije bilo na krevetu.
GLAVA DRUGA-FOTOGRAFIJA
Pažljivo sam razgurala slike iz tatine mladosti na drugu stranu kreveta i sjela. Kako je moj krevet bio postavljen uza zid, u trenutku kada sam lupila glavom, od njega se odvojio poklopac koji je prekrivao rupu gdje je prije bio odvod od peći za dimnjak. Na krevet je palo puno pepela, ali za to nisam marila jer sam vidjela još nešto. Bila je to fotografija. Prvo ga nisam prepoznala sa kosom dugom skoro do ramena i sa znatno manje bora na licu, ali bez sumnje, to je bio moj tata. Nebi me ta fotografija toliko začudila da na njoj tata nije sjedio usred visoke trave ili nekog polja zagrljen sa nekom ženom. Neprestano sam buljila u tu fotografiju i upijala svaki detalj na njoj. Nevjerojatno je bilo kako je ta žena bila lijepa. Imala je velike zelene oči i kuštravu kratko podšišanu svijetlo smeđu kosu. 'Ima sličnu frizuru kao ja...', pomislila sam i nasmijala se kad sam se sjetila da je zadnji put samnom na šišanje išao tata i savjetovao mi da svoju do lakta dugu i njegovanu kosu ošišam na kratko. Prvo sam bila zaprepaštena i čudila sam se samoj pomisli, ali mi se zamisao brzo svidjela. Dobro mi je došla promjena. Fotografija je slikana početkom devedesetih, sudeći po datumu na poleđini, točnije šestog ožujka tisuću devetsto devedeset i druge. Proučavala sam i dalje fotografiju kada mi je jedan detalj upao u oči. Mlada žena bila je očito u poodmakloj trudnoći ili je imala velikih problema sa težinom. Vjerojatnije je ovo prvo. Na sebi je imala traper hlače na tregere kakve nose trudnice i bijelu majicu. Oboje su djelovali presretno i zaljubljeno. Ali tko je ta mlada žena koja je čekala dijete? Moja stara nije sigurno. Ona nikada nebi svoju bujnu plavu dugu kosu ošišala na kratko. A bogme nebi ni sjela na travu bez deke pod stražnjicom od straha da ju ne napadne neki strašni kukac. A uostalom moja stara nije ni približno lijepa kao ova žena. Zagledala sam se u datum. Točno mjesec dana prije moga rođenja. Razmislila sam. Nitko od rodbine ili njhove djece nije bilo ni približno staro kao ja. Ja sam bila od svih najstarija, sa najmanjom razlikom od tri godine. Bila sma potpuno zbunjena. Tada se začuo drugi bakin povik iz kuhinje kojim je prijetila da će moj ručak baciti kravama. To je uvijek radila, no nikad nije takvo nešto napravila. A mislim da ni krave na njonoj farmi nebi bile oduševljene tom idejom jer mislim da baš i ne vole stejk. Sakrila sam fotografiju brzo u kutiju sa lokotom u kojoj sam držala stvari koje su mi bile važne da ih nitko ne vidi. U kutiji sam sakrila svoju potrganu narukvicu prijateljstva koju sam razmijenila sa Amy, mojom najboljom prijateljicom iz djetinjstva koja se odselila kada smo obje imale osam godina. Njoj sam rekla da sam ju izgubila. Neznam ni sama zašto sam joj lagala. U kutiji je bilo i prvo i jedino ljubavno pismo koje sam dobila od osobe muškog roda. Bilo je od Collina. Collin je bio čudan dječak i ljudi su ga stalno izbjegavali jer su mu roditelji bili alkoholičari, a tata mu je odsjedio i nekoliko godina u zatvoru. Uvijek mi je bilo žao Collina. Bila sam mu jedina prijateljica. No jednog dana Collin nije došao u školu. Dan prije našla sam njegovo pismo u torbi. Učiteljica nam je rekla da su Collina ostavili roditelji samog prošlu noć. Ja nisam vjerovala u to. 'Sada je u domu na sigurnom', govorila je učiteljica. U pismu mi je napisao da me užasno cijeni i voli zbog svega što sam napravila za njega. Tada mi nije bilo jasno što sam ja to napravila za njega, ali poslije sam shvatila. Kutija je sadržavala još crnu olovku za oči koju sam ukrala staroj dok sam još bila mala. Pričala sam već o svojoj privrženosti prema toj boji. Brzo sam gurnula kutiju ispod kreveta, ali ju nisam zaključala. U žurbi sam na to zaboravila. Brzo sam sletila niz stube koje su vodile ravno u kuhinju i sjela za već postavljen stol. Stejk sam mrcvarlia dok baka nije rekla da ne moram jesti ako više nisam gladna. Zaboravila sam na glad nakon onog otkrića.
GLAVA TREĆA-SUSRET
Uporno sam se pitala tko je ona žena sa fotografije. Prolazile su mi najcrnje misli kroz glavu. Možda je tata prevario staru sa onom ženom. Ne, to je nemoguće. On bi za nju stavio ruku u vatru.
No, nešto vam o sebi još nisam rekla. Imam sestru blizanku. Tata mi je za nju rekao tek kada sam imala dvanaest godina. Rekao je da su ju dali na usvajanje jer je njemu i staroj to bilo preveliko opterećenje, a imala je i problema sa srcem pa nisu mogli plaćati liječenje. Nikada ju nisam upoznala. Često sam se pitala gdje je i zna li ona za mene. Nisam joj znala čak ni ime. Bilo bi tako divno kada bi opet bile zajedno. Sada je ona u nekoj bogatoj obitelji koja ju je primila kao svoje dijete. Rastavili su nas još kada smo imale samo nekoliko mjeseci.
Baka je bila jako zabrinuta za mene jer sam se stalno zatvarala u svoju sobu, a i ono malo vremena što smo provodile zajedno ja sam bila odsutna u mislima.
Sjedila sam u kuhinji koja je ujedno služila i kao dnevni boravak i gledala na televiziji neku totalno nezanimljivu reportažu o uzgoju ovaca na Novom Zelandu. Odlučila sam malo prošetati i pomnije razmisliti o svemu. Ustala sam i uzela svoj crni pulover koji je baka isplela za mene i javila se baki da idem malo na zrak. Zabrinuto me pratila pogledom i rekla da dođem do večere jer su najavili kišu. Pozdravila sam ju i izašla u maglovito planinsko predvečerje. Montana je bila prekrasna i kada je bilo ružno vrijeme, što je sredinom kolovoza bilo često. Bakina kuća bila je u dolini između dva lanca planina na kojima se uvijek bijelio snijeg. Montana je stočarski kraj pa se uz cestu svugdje vide krave i konji na paši. Obožavala sam tu divljinu koja je bila ugodna promjena od smrdljivih ulica Lewistowna, gdje smo tata i ja sada živjeli. Tata mi je tako nedostajao. Rekao je da će doći ovamo za nekih dan-dva da se malo domori pa će onda opet raditi u Kanadi. Jedva sam čekala da ga opet vidim. I kao da je znao da mislim na njega, zazvoni mi mobitel.
- Molim, Denise ovdje?
- Ej dušo, tata je. Kako si mi?
- Ma malo mi je dosadno, ali ništa strašno.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da mu spomenem fotografiju.
- Onda dolaziš sutra?, pitala sam.
Tata je glasno uzdahnuo.
- Dušo, zato te i zovem. Neću moći doći ovaj tjedan. Imaju nekakav kvar na zračnoj luci pa
avioni ne uzlijeću. Nadaju se da će kvar popraviti do kraja tjedna, a onda dolazim!
Lakše bi mi bilo da mi je opalio pljusku.
- Ali, tata! Obećao si!
- Znam, dušo. Ali, ja sada tu ništa ne mogu. Žao mi je, užasno mi nedostaješ.
- I ti meni, tata. A valjda ću izdržati još koji dan među ovim konjima.
Tata se nasmijao, znao je da se strašno bojim konja.
- Dobro, zlato. Znači vidimo se najkasnije za vikend. Pozdravi baku i reci joj da sam te
zvao.
- Hoću tata. Bok!
- Bok, dušo!
Pokopio je. Bila sam užasno razočarana. Tako sam se veselila njegovom dolasku. I dok sam se tako pokisla vukla po cesti šutajući kamenčiće, netko mi je prišao s leđa. Potapšao me po ramenu. Iznenađeno sam se okrenula jer nisam čula nikog iza sebe.
GLAVA ČETVRTA-ŠPANJOLAC
Bio je to Paulo, unuk bakinog prvog susjeda koji je također posjedovao farmu konja. Nisam ga već dugo vidjela. Paulo je živio u Španjolskoj sa vrlo imućnim roditeljima pa je prije skoro svaku godinu dolazio kod djeda u Montanu. Ali, zadnjih nekoliko godina uopće nije dolazio. Dok smo bili manji, često smo se igrali zajedno ili spuštali biciklima niz padine brežuljaka. On je bio jedan od silnih prijatelja za koje sam mislila da su me potpuno zaboravili. Ali, očito sam se prevarila. Pozdravio me sa širokim smješkom na licu. Prošetali smo se do drveta na kojem je bila naša kućica koju smo sagradili sami. Sjeli smo ispod drveta. Razgovarali smo jako dugo i rekao mi je da je stigao jučer sa roditeljima i da oni sutra odlaze natrag u Španjolsku. On će kod djeda ostati desetak dana. Inače, Paulo uopće nije klasičan tip dečka kakvi se viđaju po ulicama i užasno je drag. Imao je kuštravu crnu kosu koju je ukrotio gelom, a ni njegova preplanula put nije mu stajala loše. Zapravo, bio je dečko kakvog se samo može poželjeti. Na sebi je imao vrećaste traperice i crnu majicu kratkih rukava. Sve mu je super stajalo. Rekao mi je da me vidio kada sam izlazila iz kuće pa me odlučio iznenaditi. Prvo me nije bio prepoznao zbog kratke kose i odjeće, ali je onda zaključio da to nemože biti nitko drugi osim mene. Pričao mi je o životu u Španjolskoj, kako je tamo cijele godine toplo i sunčano. Imali su veliku hacijendu na samoj obali.
Paulo i ja smo se tako dobro slagali i razumjeli da nismo ni primijetili kako nam je vrijeme brzo prošlo. Trznula sam se kada sam osjetila da mi mobitel vibrira jer je baterija prazna. Pogledala sam na sat. Već sam prije pola sata trebala biti doma. Paulo i ja požurili smo prema svojim kućama, a kako su moja baka i njegov djed bili prvi susjedi, išli smo zajedno. Konačno smo stigli pred ogradu naše farme, ja sam u glavi već imala smišljenu ispriku za kašnjenje. Nježno me zagrlio i rekao da mu je jako drago što smo se nakon toliko godina opet vidjeli. Prošli su me trnci. Nikad takvo nešto nisam osjetila. Sva sam drhtala, mislila sam da je to od hladnoće. Oprostili smo se i dogovorili da ćemo se sutra naći ispod onog drveta poslije ručka. Dao mi je svoj broj mobitela. Otrčala sam u kuću. Vrata su bila otvorena a baka je spavala na kauču u gostinjskoj sobi. Vjerojatno je zaspala uz večernje vijesti. Nije ni njoj bilo uvijek lako u životu. Djed je umro prije tri godine od srčanog udara. Toliko su se voljeli. Pokušala sam joj pomoći u svemu što sam mogla i zbog toga joj je bilo drago. Na stolu me čekala večera. Zagrijala sam ostatke ručka u pećnici i sjela za stol. Jela sam iako nisam uopće osjećala nikakav okus. Bila sam toliko uzbuđena zbog Paulovog zagrljaja. Nisam dugo osjećala ovakve leptiriće u trbuhu. No pokušala sam otjerati svaku pomisao na ljubav prema Paulu. Pojela sam večeru i oprala suđe da baki malo olakšam posao oko kuće. Bilo je još dosta rano za spavanje pa sam zaključala ulazna vrata, pokrila baku i otišla na kat u svoju sobu. Upalila sam svjetlo i televiziju istovremeno i htjela sam se baciti na krevet kada sam se spotaknula u nešto na podu i glasnim teskom pala na pod pokraj kreveta. Ovo je baka sigurno čula. Nisam ju htjela buditi. Pažljivo sam se digla sa poda i pogledala ono preko čega sam pala. Bila je to moja tajna kutija, širom otvorena. Fotografije nije bilo. Ništa mi nije bilo jasno. I kao što sam očekivala, baka se za nekoliko sekunda pojavila na vratima moje sobe sa izrazom šoka na licu, a potom i olakšanja. Mislila je da je provalnik. Ali, kada je vidjela da u rukama držim kutiju, olakšanje je zamijenilo sažaljenje.
- Bako, jesi ti našla moju kutiju?, upitala sam tiho.
- Da, zlato, odgovorila je.
- Znači, onda si vidjela i onu fotografiju u kutiji, zar ne?
Umjesto odgovora, izvukla je fotografiju iz džepa pregače koju je uvijek nosila.
- Bako, znaš li ti nešto o toj ženi?
- Dođi, zlato, sjednu tu pa ću ti nešto ispričati.
Pažljivo sam sjela na krevet pokraj nje i čekala. Nekoliko trenutaka je šutjela, kao da skuplja snagu, no onda je progovorila odlučnim i ohrabrujućim glasom.
GLAVA PETA-ISTINA
- Zlato, slušaj me.
- Slušam.
Bilo mi je užasno slušati kako joj glas drhti.
- Kathleen nije tvoja prava, biološka majka.
Srce mi je stalo. Nisam znala otkuda početi. Na neki način sam bila i sretna zbog toga, ali mi se previše pitanja rojilo po glavi.
- Znači da je onda ona žena sa slike...
- Da, Denise. To je tvoja majka.
Imala sam osjećaj da mi je netko zalijepio šamarčinu. Užasno mi se vrtjelo.
- Ali, kako...
- Ovako, krenut ću ispočetka.
Nastavila je odlučno.
- Tvoj tata i Holly, tako se zvala tvoja prava majka, upoznali su se tri godine prije nego što ste na svijet došle ti i tvoja sestra. Bila je to stvarno u pravom smislu riječi ljubav na prvi pogled. Poznavali su se tek nekoliko mjeseci, a već su živjeli zajedno u svom malom stančiću u Lewistownu.
Sva sam se tresla,nije mi bilo lako. Čvrće sam stisnula svoju omiljenu plišanu žirafu na krevetu. Uzdahnula sam i rekla baki da nastavi.
Pružila mi je sliku i pokazala na Hollyin veliki trbuh.
- Tu je bila trudna sa tobom i tvojom sestrom. Vjerojatno si već zaključila da ste mjesec dana poslije došle na svijet. Ali tvoje sestra bila je puno manja od tebe i kao što znaš, imala je problema sa srcem. Tvojim roditeljima bilo je užasno teško. Djed Frank i ja pomagali smo im koliko smo mogli. Na kraju su odlučili da tvoju sestricu daju na posvajanje. Na sreću, nije dugo bila u domu, brzo je našla obitelj koja joj je mogla platiti liječenje.
- Ali, što je bilo s mamom?, to mi je pitanje rezalo srce jer sam naslućivala najgore.
Jedna joj se krupna suza slila niz lice. Ruke su joj drhtale još više od glasa kojim je progovorila.
- Umrla je od raka kada ste imale pet mjeseci. Bio je to neizlječiv karcinom koji se jako
brzo širio. Nije joj bilo spasa.
Osjećala sam se tupo. Kao da ne postojim. Bila sam samo hrpa ničega, prazna. Imala sam osjećaj da sam ženu sa slike poznavala cijeli svoj život. Na licu joj se vidjelo da je bila dobra osoba.
- Pričaj mi o mami. , zamolila sam baku drhtavim glasom.
Nisam plakala. Htjela sam biti hrabra pred bakom, ali kao da sam progovorila glasom stranca. Praznina u meni nadimala se poput velikog balona koji je prijetio puknućem.
- Oh, Holly je bila divna osoba. Vjerojatno sada znaš zašto te tata htio nagovoriti da se
ošišaš na kratko. Jako joj sličiš. Imaš njene oči. Zapravo i narav. Bila je povučena, ali
uvijek spremna pomoći. I zadnje trenutke svog života iskoristila je tješeći tvog tatu.
Rekla mu je da se dobro brine za tebe i da ju ne zaboravi. Bila je stvarno divna osoba.
I, Denise, oprosti što sam ti kopala po stvarima. Kutiju sam slučajno našla dok sam
brisala pod.
- Nema veze bako, u redu je, da nisi našla kutiju nikada nebi saznala istinu.
- Oh, saznala bi. Nagovarala sam godinama tvog tatu da ti sve ispriča, jer nemožeš prešutjeti takvo nešto. Htio ti je reći sutra kada dođe.
Tada sam se sjetila tatinog poziva.
- Bako, tata neće doći. Imaju nekakav kvar na zračnoj luci pa neće moći doći ovaj tjedan.
GLAVA ŠESTA-RAZUMIJEVANJE
Baka me pustila da se odmorim. Uopće nije pitala gdje sam bila tako dugo. U odjeći sam legla na krevet. Nisam imala snage ni obući pidžamu. Razmišljala sam o toj velikoj laži s kojom je moj tata živio tolike godine. Nije mi bilo jasno kako se tata mogao zaljubiti u drugu ženu samo godinu dana nakon mamine smrti. I to još u najodvratniju osobu na ovom planetu. To sam si pitanje postavila već bezbroj puta i nikako nisam uspjela naći logično objašnjenje. Dugo sam ležala budna i buljila u strop sa glupim svjetlećim zvjezdicama. Mrzila sam cijeli svijet. Tatu najviše. Kako je samo mogao tako okaljati uspomenu na mamu. A obećao joj je da ju neće zaboraviti. U sobi je bio skoro potpuni mrak. Jedino su slabašna svjetla sa ulice dopirala do prozora. Konačno sam zaspala negdje pred jutro sa suzama u očima. Baka me pustila da odspavam. Znala je da mi je užasno teško. Probudila sam se kada sam čula zvuk traktora koji je prolazio ispred naše kuće. Pogledala sam na okrugao starinski sat na noćnom ormariću kojeg mi je bio poklonio djed prije nego što je umro. Petnaest minuta do podne. Sjetila sam se da imam dogovor s Paulom. Htjela sam mu otkazati, ali sam mislila da bi to bio samo dokaz da se nemogu nositi sa stvarnošću. Ne, htjela sma ga vidjeti i ispričati mu sve. Bio je osoba od povjerenja, znala sam da će čuvati moju tajnu. Možda mi bude lakše. Skočila sam iz kreveta i presvukla se u trenirku. Malo sam rasporedila kosu da izgleda normalnije i sjurila se niz stube. Bake nije bilo u kuhinji. Vjerojatno je otišla pobrinuti se za životinje. Na stolu mi je ostavila doručak – tost s pekmezom, moje omiljeno jelo. Zgrabila sam tost sa tanjura i tanjur stavila u sudoper. Istrčala sam van gutajući tost jer me Paulo već sigurno čekao. Zazvala sam baku i ona mi se javila iz staje. Otrčala sam onamo da joj se javim da se idem malo prošetati. Još uvijek je bila zabrinuta. Trčeći sam krenula prema starom drvetu. Paulo me već čekao. Dočekao me sa smješkom, ali kada je vidio moje u bezvoljan osmijeh rastegnuto lice prestao se smiješiti.
- Bok, Paulo! Oprosti što kasnim, zaspala sam. Čekaš već dugo?
- Bok! Ma ne čekam, došao sam prije pet minuta. Ali što je tebi? Nešto si zabrinuta, što se
dogodilo?
I tada sam mu ispričala sve. Baš sve. Od toga kako imam sestru blizanku kojoj neznam ni ime do tog da mi je vlastiti otac lagao cijeli moj život. Nije ništa pitao dok sam pričala. Samo je slušao. Osjećala sam se kao da sada pola moje tajne nosi on. Bilo mi je lakše. Kada sam mu sve ispričala on me po drugi put zagrlio, no, nešto je bilo drukčije. Bio je to zagrljaj koji je govorio da me razumije i da trpi skupa samnom. I tada me Paulo prvi put poljubio. Nježno i s puno suosjećanja. Ja sam se pomirila sa tim da sam zaljubljena u Paula, no nisam htjela da me žali. Odmaknula sam se od njega nakon nekoliko trenutaka koji su trajali cijelu vječnost.
- Paulo?
- Da?
- Žališ li me?
- Ne, volim te.
Možda se ovo čini kao neki ljigavi isječak iz nekog slinavog ljubavnog filma, ali meni je bilo savršeno. Leptirići su divljali. Primio me za ruku.
- Bit ću uz tebe, ne brini.
Naslonila sam glavu na njegovo rame u plišanoj plavoj trenirci.
- Hvala ti.
- Ma za što?
- Za to što me razumiješ.
Opet me poljubio. Bilo je divno. Sjedili smo zagrljeni ispod starog stabla koje nam je prije bilo omiljeno skrovište i samo šutjeli. Nije to bila neka teška šutnja. Paulo me razumio i sada sam se osjećala kao da više nisam sama među konjima u divljini Montane.
GLAVA SEDMA-CLAIRE
Paulo je bio prvi dečko kojeg sam imala u životu. I zahvaljujući njemu, u mom životu se nešto promijenilo: ne nosim više crno. Išla sam odmah slijedeći dan u šoping i kupila odjeću u boji. Kao da sam se preporodila. Na neki način sam tako potiskivala onu strašnu istinu s kojom sam se morala nositi. On se skoro onesvijestio kada me vidio u crvenoj majici bez rukava sa bijelim leptirićem i bijeloj suknjici. Stvarno sam bila sretna. Toliko da sam skoro, ali samo skoro, zaboravila na tatu i laž. Paulo i ja samo uživali zajedno. Bili smo cura i dečko, iako to nitko nije izrekao naglas, ali bilo je tako. Baka se čudila mojoj nagloj promjeni raspoloženja, vjerojatno je mislila da tako pokušavam prijeći preko svega. Nisam joj rekla da smo Paulo i ja zajedno. Neznam ni sama zašto.
Ovaj tjedan prije tatinog dolaska prošao mi je kao jedan dan. Nisam se mogla nasititi Paula. Stalno smo bili zajedno. Otkrili smo novo mjesto za naše tajne sastanke. Bila je to zaklonjena klupica u šumi blizu naselja, oko klupe je raslo gusto grmlje tako da nas ni šetači nisu mogli primjetiti. Ležala sam tako na toj klupi sa glavom u Paulovom krilu. Samo smo sjedili i šutjeli. Uhvatila me nagla želja za sladoledom iz naše omiljene slastičarnice pa sam predložila Paulu da odemo na sladoled. Rado je pristao pa smo držeći se za ruke krenuli stazicom prema naselju. Smjestili smo se za naš stol nasuprot ulaza i naručili banana split. Paulo mi je pričao o svojoj školi i prijateljima i činilo mi se da je njegov život savršen, bez majke koja je mrtva i sestre blizanke koju nikada nije vidio.
- Paulo?
- Reci.
- Kako ćemo nas dvoje nastaviti?
- Kako to misliš?
- Moj tata dolazi prekosutra. Nemogu našu vezu tajiti od njega.
- Pa neznam, zašto bi ovo uopće trebalo biti tajna?
Nagnuo se preko stola i poljubio me.
- Misliš da bi mu trebala reći?
- Neznam, sama odluči.
Kada smo pojeli sladoled, izišli smo van i odlučili se malo prošetati gradićem. Držali smo se za ruke i uživali.
Nenadano se Paulo trgnuo i pokazao mi prema nekoj djevojci sa dugom svijetlo smeđom kosom. Nisam joj mogla vidjeti lice jer je bila okrenuta leđima prema nama. Paulo se zaderao tako glasno da ga je sigurno čulo cijelo naselje.
- Claaaireeeee!!
Djevojka se okrenula. I tada sam ju prvi put ugledala. Noge su mi se odsjekle. Nisam ništa osjećala. Znala sam da je to ona. Iste zelene oči. Ista građa samo malo mršavija. Nije bilo sumnje. Samo sam tupo zurila u nju.
Djevojka je krenula prema nama sa širokim osmjehom na licu. Meni tako poznatim osmjehom. Paulo ju je zagrlio.
- Hej, Claire. Pa kako si mi? Otkud ti ovdje?
- Ma ja sam ti odlično. Ali, zar nisi znao da već godinu dana živim ovdje?
- Nisam imao blage veze! Super da smo se opet sreli.
- Preselila sam se sa svojima k teti. Obožavaju Montanu. Ali, Paulo, zar nas nećeš upoznati?
Konačno se Paulo sjetio da i ja stojim kraj njega. No, ja sam i dalje glupo zurila u Claire.
- Da, oprosti. Claire,ovo je Denise, moja cura, Denise, ovo je Claire. Dolazila je u
Montanu često u posjet teti nakon što si ti prestala dolaziti.
- Drago mi je.
Imala sam toliko pitanja za nju. Bila sam sto posto sigurna da je to ona. Ali, nisam htjela prenaglo postupiti pa sam pozvala Claire da nam se pridruži u šetnji.
GLAVA OSMA-BLIZANKE
Paulo i ja smo se i dalje držali za ruke. Claire je hodala pokraj nas. Odjednom je Paulo stao. Gledao je naizmjence mene pa Claire. Ništa mu nije bilo jasno. Ali, ja sam znala da je shvatio. Upitala sam Claire:
- Hej, Claire? Odakle su tvoji roditelji?
- Ha, oni zapravo i nisu moji pravi roditelji. Znate, mene su usvojili kada sam bila još beba.
Njena priča se slagala sa mojom. Claire je nastavila. Paulo je i dalje tupo gledao mene pa nju.
- Ali, svoje skrbnike smatram svojim roditeljima. Ipak su me oni odgojili. Imala sam i
problema sa srcem dok sam bila mala, ali sada je sve OK, jer su mi platili operaciju i
liječenje.
- Imaš li ti još braće ili sestara?
- A i to će vam se činiti malo čudno, ali imam sestru blizanku. Neznam ni gdje živi. A i tako bih rado upoznala svoje prave roditelje.
- A tvoj datum rođenja?
Claire je bila potpuno zbunjena tim pitanjima. Nije to očekivala.
- Šesti travnja, devedeset i druge. Ali...?
Paulo i ja smo se pogledali, kimuo mi je glavom kao da me ohrabruje.
Odlučila sam reći joj, jer takve slučajnosti se ne događaju.
- Claire. Moj datum rođenja je isto šesti travnja. I ja imam...sestru blizanku koju ne poznajem, imala je kao mala problema sa srcem. Moji roditelji su je dali na usvajanje.
Claire je zinula. Zatvorila je oči i činilo se da spaja kockice. Htjela je nešto reći, ali nije mogla govoriti od šoka. Umjesto odgovora čvrsto me zagrlila. I tada sam ju prvi puta imala samo za sebe. Nije bilo sumnje, Claire je bila moja sestra.
Paulo se smiješio i odveo nas do obližnjeg izloga. Zagledale smo se u staklo izloga i zaključile da je ovakva zabuna nemoguća. Claire i ja smo sličile kao jaje jajetu. Samo što se to na prvi pogled nije dalo primijetiti jer je ona imala dugu kosu a ja kratku. Bile smo presretne iako još nismo skopčale sve. Mislila sam da sanjam. Mislila sam da je mogućnost da nađem svoju sestru ravna dobitku na lotu jer moji nisu ostavili svoje podatke u domu, htjeli su ostati anonimni, tako da ni ona njih nije mogla naći.
Claire se vratila moć govora.
- Denise, s kim sada živiš?
- Sa tatom. Našim tatom.
Zinula je i suze su joj potekle niz lice. Čvrsto me zagrlila. Paulo se cijelo vrijeme smiješio sa strane i gledao kao uživamo. No, tada je Claire postavila pitanje kojeg sam se bojala. Nisam se još uvijek pomirila sa istinom.
- A što je s mamom?, upitala je brišući suze radosnice.
Skupljala sam snagu da joj odgovorim. Paulo mi je prišao i primio me za ruku.
- Claire, naša mama, je...umrla.
Uslijedio je novi šok za našu Claire. Ali, nije zaplakala.
- Kako?... Kada?... Zašto?...mucala je
- Od raka. Pet mjeseci nakon našeg rođenja.
Paulo nas je odveo do klupe uz cestu. Sve troje smo sjeli i šutjeli. Claire je sjela pokraj mene iako je još bila zbunjena. Paulo me zagrlio.
Sjedili smo usred gradića iznad kojeg se smiješilo popodnevno sunce, usred gradića u kojem su cvrtkutale ptice, ali mi ništa od toga nismo osjetili.
Činilo se savršeno: S jedne strane mi sjedi dečko koji me voli i drži za ruku, a s druge, moja sestra koju godinama nisam imala, sestra kojoj su se suze slijevale niz lice.
GLAVA DEVETA-KONAČNO ZAJEDNO
Claire, moja, pardon, naša baka i ja stajale smo na našem dvorištu i iščekivale tatin dolazak. Baki sam sve ispričala. I o vezi između mene i Paula. Slijedeća dva dana smo neprestano bili zajedno. Kao da smo se poznavale cijeli život. Claire je stvarno bila draga. Čvršće sam primila njenu ruku koja je bila potpuno mokra od nervoze. Da bi se osvetile tati, obukle smo se isto. Obje smo imale svijetlo ljubičaste majice na bretele i plave traperice. Jedva sam čekala njegovu reakciju. Claire svojima o meni još ništa nije rekla. Rekla je samo da je našla novu prijateljicu. Claire nije bila tako povučena kao ja. Bila je užasno živahna pa je stalno nešto mljela. Pričala nam je puno o svom životu, o tome kako je njena majka (ne prava majka) imala nekoliko pobačaja nakon i prije njenog usvajanja. Njenoj obitelji nije bilo nimalo lako iako su vrlo lagodno živjeli. Tata (opet ne pravi) joj je direktor u nekoj velikoj firmi, a mama je modna kreatorica, ali je zbog zdravlja napustila posao. Pobačaji su ju potpuno slomili, a Claire je tak željela imati brata ili sestru. Preselili su se u Montanu iz Oregona gdje su prodali sve što su imali i kupili ovdje kućicu koja je puno manja od prijašnje.
Baku nisam htjela šokirati tako kao tatu. Njoj sam lijepo polako objasnila da nas je Paulo slučajno upoznao i da smo u razgovoru shvatile koliko su nam zapravo slični životi. Ali, to je stvarno bila ogromna slučajnost da se sretnemo.
Tada se tatin crveni golf dokotrljao niz blatnjavu ulicu morku od sinoćnje kiše. Parkirao se nasred ceste i izletio iz auta prema meni. Prvo nije ni primijetio Claire jer je bio zauzet grljenjem mene i bake. No onda je i nju primijetio i ukipio se. Nikada tatu nisam vidjela tako blijedog, čak ni kada se prije nekoliko godina porezao na veliki kuhinjski nož nije bio blijed kao sada. Baš kao i Paulo, gledao je naizmjence mene pa Claire. Ništa mu nije bilo jasno. No mi smo se samo veselo smiješile iako nijednoj nije bilo do smijanja. Uživala sam u tatinoj zbunjenosti, to mi je bilo kao osveta za tu veliku laž koju je skrivao godinama. Baka je prva progovorila. Jedino je ona ostala sabrana.
- Dragi moji, a da mi odemo u kuću to sve razjasniti uz šalicu čaja?
Tata je nijemo krenuo za njom tresući glavom kao da pokušava shvatiti da li sanja. Sjeli smo za veliki kuhinjski stol. Claire i ja nasuprot tati i baki. I dalje je bio blijed. Opet se baka pokazala najsabranijom pa je tati sve polako i potanko objasnila. Nijemo je slušao buljeći u svoje ruke u krilu, Claire i ja smo se i dalje držale za ruke ispod stola. Već smo jučer sve isplanirale. Kada je baka završila sa svojim monologom (jer se činilo da ju tata uopće ne sluša), iz njega kao da je progovorio glas nekog stranca.
- Stvarno nisam htio...
Izgledao je kao šaka jada tako zguren na stolici. Ja sam se pravila hrabra pa sljedeća progovorila.
- Ali, zašto si onda lagao ako nisi htio...?
- Denise, stvarno, nije mi bilo nimalo lako. Stvarno sam se ponio kao kukavica.
Pustila sam Claireinu ruku i otišla do tate. Čvrsto sam ga zagrlila. Drhtao je cijelim tijelom. Nikada nisam vidjela tatu kako plače. Čak ni nakon razvoda. Uvijek se činio tako staloženim i mirnim. Ali sada mu je očito bilo stvarno žao.
- U redu je, tata.
- Ne, nije Denise. Učinio sam preveliku pogrešku. Trebao sam ti reći da Kathy nije tvoja prava majka.
- Stvarno, tata, u redu je. Ali, htjela sam te upoznati s nekim.
Claire se nasmiješila.
- Tata, ovo je moja sestra i tvoja druga kći, Claire.
Ovaj put se Claire bacila tati u zagrljaj. Oboje su plakali. Čak je i baka šmrcala u pozadini. Svima nam je bilo užasno drago. Tata i Claire su se također dobro slagali. Claire je ostala na ručku pa su imali priliku da se malo bolje upoznaju. Početnu zbunjenost zamijenilo je veselje i razdraganost, no, sve bi to bilo divno da tata nije došao na ideju da bi sve trebali ispričati Claireinim roditeljima.
- Tata, mislim da je to malo prerano
- Ma nije! Trebaju saznati istinu što prije. Ne želim više nikakve tajne! A htio bi i upoznati ljude koji su godinama odgajali moju kćer, da im se mogu zahvaliti.
Zagrilo je Claire po stoti put toga dana. Ali njoj je to godilo. Na kraju je tatina zamisao ipak prihvaćena i svi smo navečer, osim bake, krenuli prema Claireinoj kući na rubu grada. Svi smo se potrpali u tatin mali Golf. Čak i Paulo, jer je i on ipak bio zaslužan za naše upoznavanje. Bila sam užasno zamišljena dok smo se vozili. Sjedila sam s Paulom na stražnjim sjedalima. Držao me za ruku i stalno me ispitivao jesam li dobro. Samo sam mu klimala glavom. Nisam pred njim htjela pokazivati slabost iako mi je bilo užasno teško. Tati sam rekla za našu vezu i on nije imao ništa protiv. Zamišljala sam kako će to biti kada se sretnu naši roditelji. Mislila sam da će nam Claireini roditelji zabraniti da se viđamo ili nešto slično od straha da će izgubiti kćer. Zamišljala sam ih kao napuhane bogataše koji znaju samo za sebe. Claire je, za razliku od mene bila potpuno opuštena i veselila se susretu svojih skrbnika i svoga pravog oca. Osmjeh joj nije silazio s lica, dok je u meni vladala turobna oluja.
GLAVA DESETA-ANTONIA
Zastao mi je dah kada smo se dovezli pred ulaz u Claireino dvorište. Kućerina je bila ogromna sa velikim mramornim stubištem i prekrasnim dvorištem. Sve je bilo jednostavno savršeno. Izašli smo iz auta i krenuli prema ulazu kroz drvored ukrasnih stabala. Dvorište je bilo ogromno sa mekom kratko podrezanom travom koja je više sličila tepihu. Cvijeća je bilo posvuda. Pred ulazom me Paulo opet primio za ruku. Osjećao je da sam uzbuđena. Claire je pozvonila i na portafon se javila njena mama.
- Tko je?
- Ja sam, mama. Dovela sam nam goste!
- Nisi valjda opet dovela nekog psa lutalicu? Dosta mi je toga, znaš!
- Ma daj mama otvori više! Moram te upoznati s nekim!
- Ajd' dobro!
Za nekoliko trenutaka vrata nam je otvorila mlada žena sa pomalo zbunjenim izrazom lica. Vjerojatno nije očekivala toliko ljudi. Pogledala je tatu, skoro se srušila od šoka. Pogled joj je zastao na meni. Punih deset sekundi me neprestano promatrala. Ništa joj nije bilo jasno. Bila je blijeda kao da je vidjela duha. Claire je izrekla presudnu rečenicu:
- Hmm, mama, ovo je, ah, kako da kažem...Ovo je moj pravi, biološki otac.
- Ajme...
Što je bilo najčudnije, tata je izgledao isto tako iznenađeno kao i Claireina mama.
- Antonia...
- Harry...
Tiho je uzdahnula i pozvala nas da uđemo. Kuća je uznutra bila nešto manje raskošno uređena nego izvana. Čak je nekako nalikovala starinskim seoskim kućicama. Zidovi su bili obloženi drvetom tako da se cijela prostorija doimala vrlo ugodnom za boravak. Iz predsoblja smo ušli u dnevni boravak. Svaki komad namještaja bio je od nekog tamnog drveta. Usred sobe bio je veliki kamin sa dvije velike fotelje i krznom krave na podu. Očito je bilo da se netko iz obitelji bavi lovom jer su na zidu visjeli deseci raznolikih rogova. Smjestili smo se pokraj kamina. Claireina mama je otišla u kuhinju po čaj. Claire je naložila vatru u kaminu. Začas se zagrijala cijela prostorija.
Claireina mama se pojavila s ogromnim pladnjem kolačića i kipućim čajem od mente. Postavila je ispred svakoga od nas po jednu šalicu i sjela. Sve se ovo odvijalo u mrtvačkoj tišini. Ali, naša se Claire opet pokazala najsabranijom i htjela je započeti, ali ju ne njena mama prekinula.
- Mama, ovako...
- Claire, stani. Znala sam da ćeš jednoga dana htjeti upoznati svoje prave roditelje.
Glas joj je drhtao isto kao i bijele ruke u krilu. Tada se ubacio tata.
- Antonia, možda je bolje da ja započnem. Previše sam toga zabrljao.
- Ali, tata!? Vi se poznajete??, za mene se svijet preokrenuo.
- Da... Antonia, dakle Claireina mama, i ja, bili smo dugo godina zajedno prije nego što sam upoznao Holly. Voljeli smo se. Ali mi nije jasno kako si ti znala da je Claire moje dijete.
- Sve se to slučajno dogodilo. Moj muž i ja smo otišli u dom i ugledali malu Claire. Odmah sam se u nju zaljubila. Činila mi se tako jako poznatom, znam da to zvuči glupo, ali poslije sam shvatila zašto. Mogla sam se zakleti da je ona tvoja. I zato što je tvoja kćer, bila sam uvjerena u to i život bi dala za nju. Tako sam te voljela, nisam mogla ne voljeti i Claire. Kao da mi se vratio dio tebe.
- A tvoj muž?
Suzdržavala se jer smo ipak i nas troje bili u sobi. Claire nije bilo lako, bila je blijeda kao da je svaka kap krvi izašla iz njena lica.
- Nebi to sada tu pred djecom...
- Nas to više ni ne zanima, sve smo riješili. Odlazimo. , rekla sam.
Paulo i ja smo poveli Claire sa sobom van iz kuće. Tata je još ostao. Krenuli smo prema gradu u tišini, tako teškoj tišini, poput olova koje nas gura na dno.
GLAVA JEDANAESTA-OBJAŠNJENJE
Sjedili smo opet na našoj skrivenoj klupi u šumi. Nismo trebali razgovarati, kao da smo si čitali misli.
- Ja stvarno neznam što bih rekao da vam pomognem, rekao je Paulo.
- Ništa, ali hvala ti, samo budi tu.
Zagrlio nas je svaku jednom rukom. Claire se zakotrljala krupna suza iz oka. Bili smo zbunjeni. Opet ta glupa slučajnost. Nije mi bilo jasno kako je Antonia mogla biti tako sigurna u to da je Claire dijete čovjeka kojeg je neizmjerno voljela. Očito se Claire vratila moć govora.
- Znači li to da ona tatu uopće ne voli? Mislim na onog koji me usvojio.
- Neznam, sister. Meni nije ništa jasno.
Sjedili smo tako još dugo, razglabajući o tome što smo čuli. Na kraju smo zaključili da se Claireina mama teško oprostila od našeg pravog tate, on nju više nije volio, ali je ubrzo upoznala svog sadašnjeg muža i nekako je zaboravila tatu. Poželjeli su imati djecu, ali Antonia nikako nije mogla zatrudnjeti. Odlučili su se za usvajanje djeteta iz doma i kada su došli u dom gdje je bila smještena Claire u Antoniji su se probudile uspomene na tatu. Jako mu je sličila, isto kao i ja i Antonija je odmah znala da je ona dijete čovjeka kojeg je godinama voljela.
Tata se te večeri vratio jako kasno. Bila sam još budna iako sam ležala u krevetu kada je došao zaželjeti mi laku noć. Ispričao mi je sve. Sve se poklapalo sa našim pretpostavkama.
- A zašto se Claireina mama udala za njenog tatu ako je voljela tebe?
- Zato što je nekako htjela sve zaboraviti. Na kraju je sama sebi morala priznati da me više neće dobiti natrag, uskoro je upoznala svog budućeg muža i zavoljela ga. Skoro me bila zaboravila, tada su se vjenčali. Sve dok nisu došli u dom po Claire...nastavak znaš.
- A gdje ste živjeli? Kako ste se upoznali?
- To je bilo dok sam ja još bio u srednjoj ovdje u Montani, ona je blizu svoje sadašnje kuće živjela s roditeljima. Išli smo u isti razred i krajem prve godine smo prohodali. Sve dok nekoliko godina kasnije nisam upoznao Holly.
- Da, tako smo i predpostavljali da je bilo.
- Dobri ste, vi detektivi., nasmijao se kao da se sve to dogodilo nekom drugom, a ne njemu.
Gladio mi je kosu kao onda kada sam bila mala i stalno se uvlačila u njegov krevet jer me bilo strah. Sjetila sam se jedne večeri kada je bilo jako nevrijeme. Uvukla sam se njemu u krevet iako sam imala već dvanaest godina. Zaspala sam u trenu kada me pokrio dekom i zagrlio.
...isto to se ponovilo večeras, samo što nije bilo nevremena...
GLAVA DVANAESTA-IZDAJA
Claire se također ispričala sa svojom mamom. Sve je bilo sređeno. Slijedeća dva dana bili smo opet stalno zajedno, čak smo bili pozvani na ručak kod Claire. Tata je objavio da mogu ostati još do kraja ljeta kod bake ako želim, ali on će morati otputovati opet u Kanadu na nekoliko tjedana. Bila sam oduševljena, jedino što će mi tata nedostajati. Ali sam bila presretna što ću moći biti sa Paulom i Claire. Tata je sutradan otputovao za Kanadu a ja sam popodne imala dogovor sa Paulom i Claire u našoj slastičarnici, htjeli smo se malo zabaviti, ništa specijalno. Stajala sam već dobrih sat vremena pred ormarom neznajući šta da obučem, dan je bio vedar i čak je još sijalo sunce. Na kraju sam se odlučila za prugastu novu tuniku i uske crne traperice, oboje mi je po mom stručnom mišljenju sjajno pristajalo, a htjela sam se svidjeti Paulu. Krenula sam iz kuće petnaestak minuta ranije nego što sam planirala jer sam se htjela lagano prošetati. Vrijeme je stvarno bilo prekrasno. Svijet mi se odjedom opet učinio normalnim, kao da se sve ono što se dogodilo proteklih dana i trebalo dogoditi i da protiv toga nisam mogla ništa. Klinci su se vozili biciklima po padinama. Vidim sebe u Paula kako se vozimo kao klinci, nasmiješila sam se. No, tada sam ugledala pravog Paula, nemoguće, Paulo je bio zagrljen se nekim tko je užasno sličio Claire, možda zato što je to stvarno i bila Claire! Suzdržala sam se da ne vrisnem. Sjedili su ispod drveta gdje smo se trebali sastati. Bila sam još dovoljno udaljena od njih da me ne primjete. Srce mi je kucalo kao da će svakog časa iskočiti, inače nisam bila ljubomorna, ali ovo si nisam mogla dopustiti. Sakrila sam se iza nekog velikog grma sa crvenim bobicama tako da me nisu mogli vidjeti. Bijes se gomilao u meni, svakog časa sam mogla puknuti. I tada se dogodilo ono od čega sam najviše strahovala, poljubio ju je. Noge su mi se odsjekle. Kako je mogao?! Sjedili su tako bezbrižno kao da mi nisu upravo upropastili život. Više nisam mogla kontrolirati svoje postupke. Noge su mi same krenule prema mjestu gdje su sjedili. Već su me izdaleka ugledali i brzo se odmaknuli jedno od drugoga. Imala sam osjećaj da gorim. Paulo je ustao i krenuo prema meni da me pozdravi, a sam mu ja za pozdrav opalila pljusku, ruka mi je sama poletjela. Držao se za obraz koji se sve više crvenio. Claire je povikala:
- Denise, jesi normalna?!
- Jesam hvala na pitanju, ali mi se čini da vi baš niste!! , derala sam se da su se ljudi već počeli okretati.
- Daj da ti objasnim!, povikao je Paulo i uhvatio me za ruku, otresla sam ga.
- Gade jedan! Zašto si mi to napravio?!
Claire je stajala kao ukopana. Za mene je samo Paulo bio kriv. Bila sam previše ljuta da bi mu išta više rekla, glasno sam opsovala i potrčala prema bakinoj kući. Trčala sam kao luda. Toliko sam bila bijesna na njih. Naoblačilo se roku od nekoliko minuta i počela je pljuštati kiša, ali ja nisam usporavala niti sam primjećivala išta oko sebe. Htjela sam pobjeći, pobjeći što dalje od te izdajice. Suze nisam ni primjećivala od kiše. Utrčala sam u kuću sve pokisla i blatna, samo sam zbacila tenisice s nogu i otrčala u svoju sobu. Baka mi je nešto dobacila, ali ju nisam čula, ili ju nisam htjela čuti. Zalupila sam vratima sobe i bacila se na krevet. Suze su samo potekle. Neznam ni sama dokad sam tako ležala, uglavnom sam zaspala u suzama i probudila se kada je već pao mrak. U snu su me proganjali Paulo i Claire koji su zamnom trčali blatnom cestom, cerekali se i pokazivali mi nešto sjajno na rukama. Claire je bila u vjenčanici, a Paulo u svečanom crnom odijelu.
GLAVA TRINAESTA-OSVETA...VALJDA
Glava mi je brujala kada sam se probudila. Sve mi se pomiješalo i nisam znala što je bio san a što se stvarno dogodilo. Ali u jedno sam bila sigurna: izdali su me. Oboje. Konačno se moj život činio normalnim, iako samo na nekoliko trenutaka, a sad je sve propalo.
Ležala sam izvaljena na leđima na svom škripavom krevetu u tami sobe i nisam osjećala apsolutno ništa, bila sam nekako, prazna. Bila sam pre razočarana da bi se ljutila, a opet i uvrijeđena. Zabila sam glavu u jastuk i ponovo zaspala.
Ujutro sam se probudila vrlo rano, ali nekako puna samopuzdanja. Samo sam jedno željela: osvetiti se, i to na najokrutniji mogući način.
Iako sam se dosta rano probudila, baka je ipak već bila na nogama. Upitala me zašto sam unako bijesno uletila u kuću sinoć. Rekla sam joj da sam se posvađala s Paulom. Ne volim lagati baki, iako, to zapravo i nije laž.
Osveta...
Samo mi je to bilo na pameti. Nisam cijeli dan izišla iz kuće, sjedila sam u svojoj sobi i smišljala osvetu. Baka mi je rekla da me ne prepoznaje, potpuno sam drukčija, kaže. No, meni je svejedno. Na mobitel mi je pristiglo već nekoliko poruka od Paula i od Claire, nije me bilo briga, zapravo ih nisam ni pročitala, znam da su to samo prazne isprike i riječi poput: 'Neznam što mi je bilo, stvarno mi je žao...bla, bla, bla...'. Gurnula sam mobitel u ladicu pokraj kreveta kada je stigla zadnja poruka, dvanaesta po redu. Vrijeme je vani bilo opet prekrasno, kao da je prkosilo mom raspoloženju. Zamišljala sam kako sada njih dvoje sjede u NAŠOJ slastičarnici, na NAŠEM mjestu i jedu NAŠ omiljeni sladoledni kup od lješnjaka. Toliko sam se bila zagrijala za osvetu,ali sam na kraju mudro zaključila da bi najboljem bilo da ih ignoriram: nalazit ću se sa drugim frendovima,uživat ću u praznicima, bit ću čak i dobre volje. Dakle, lagati ću sama sebi, samo zato da ih pirjam na laganoj vatrici. Neka misle da mi je svejedno. Pa će oni paziti što rade, gdje i s kim.
Uslijedili su i telefonski pozivi od strane krivaca. Zvali su me svaku minutu, što je opet značilo da su negdje zajedno, ludila sam...
Kada je otprilike bilo vrijem ručku, prestali su zvati. Čvrsto sam odlučila da ću svoj plan provesti u djelo. Kada me baka pozvala na ručak, sišla sam u kuhinju sa najneprirodnijim osmjehom, ali ipak nasmješena. Baki ništa nije bilo jasno. Rekla sam joj da sam riješila neke stvari sa Paulom. Nije me dalje ni ispitivala. Osim pitanja s kim sam bila sinoć...
